četvrtak, 20.10.2011.
pedeseti put, isplati se čitat opet i opet
Ono što sam htjela, bio je zaborav.
Nešto dugo željeno, a nikada dobiveno.
Pa čak i kad bi me opet ugušio osmijeh nedovoljnog osjećanja,
Ja bih se pak okrenula tebi.
Primila ti ruku i dopustila joj da me morem čitanja odnosi
Do stopostotnog ekspresionizma.
Dohvatila bih svježe novosti koje sam si sama nudila,
Morem bih uspavala osjećaje i podarila se slobodi
Neizmjernoj, slobodi koja otvara i nudi širenje horizonta.
Jer kao što jednom kaže pametan čovjek,
Slobodni smo onoliko koliko su horizonti pred nama otvoreni.
A mi smo imali cijeli svijet.
Svijet pun trenutaka, koji su se događali sada a mi bismo ih već onako
Đački, bezazleno i nenamjerno prepričavali kao da su bili nekad, htjeli smo
Ih pamtiti, pa čak i prije nego su se dogodili.
Jer često žurimo za uspomenama, prije nego se one uopće stignu u našem
Svijetu ostvariti
A onda ne uživamo u trenutku stvaranja.
Ono što najviše boli jest bol koja s vremena na vrijeme kao da nestane
Pa onda opet zapeče jako i ode.
Tek toliko da podsjeti da ne zaboravljamo.
I tražeći prošlost, nećemo nikada otkriti budućnost.
Iznova spoznajući sebe, otkrivamo sebe.
Kad me podsjeti da te nema, ne boli me
I kao da kamen koji je vječito visio na nisci bisera osjećaja, polako,
Dapače potpuno nestaje.
Teško je nakon stare savršene ljubavi, okrenuti se novoj.
Vječno tražimo tragove, tapkajući stazom sjećanja.
A zaboravljamo da sve novo ujedno daje snagu za naprijed.
Pa što ako pogriješimo, na greškama nitko još nije naučio u ljubavi.
Jer je tu ta nada koja nas drži u zabludi, pa hajd još ovaj put znadosmo reći.
I bio je još taj i još idućih pedeset.
Pa što, recite vi sebi.
51. put ću naučiti.
I ako nećete, što vas to dira.
Postoji još bezbroj neotkrivenih istina u onim otkrivenima.
I da mažete oči sebi i svima oko sebe, tako je svejedno dok god vama srce tuče.
I ako niste dugo bili zaljubljeni, zaljubite se u prirode, u cvijeće, u ljude oko sebe
I ljubav će doći.
U ovom ili onom obliku ona svakako postoji.
A ako mislite na ljubav kao ljubav, ljubav sa vašim muškim ili ženskim partnerom,
Pa što i ako je nema,
I ako ste bili ostavljeni, ostavili ste, rastavljeni, nevoljeni, odbačeni pa čak i žustro
Željeni a to niste nikako htjeli.
Ova pjesma je za vas.
Neka vam bude putokaz za one noći kad vas zapeče pa nestane
I kad vas grcanje u suzama po milijunti put natjera da se zapitate
Pa kud baš opet.
Pa što vas briga, i onaj pedeseti put nećete naučiti.
No, ako ikada naučite javite nama da i mi probamo.
Pa ako i tad nećemo, doći će dan kad ćemo nesvjesno početi
Ispravljati sami sebe u vlastitim greškama, dan kada ćemo shvatiti
Da svime učimo, svakim pedesetim putem, svakim osmijehom i suzom učimo.
Jest da nikako da naučimo,
Ali što sad.
Naučit će nas naša mora, naši prijatelji, naše suze
Da smo svi zajedno u tome
Pa nam nikada više neće pasti napamet da smo sami.
Jer negdje tamo u Australiji, Bliskom Istoku, Zanzibaru
Pa možda čak i baš do vaših vrata
Živi netko, koji će zajedno s vama učiti.
I svih pedeset puta ćete griješiti zajedno.
Ako ne nađete nekog takvog, a sigurna sam da hoćete kad-tad
Pa što sad i za to postoji pedeset i neki put ponavljanja.
Ako još ikog, pa i sebe čujem ovo je zadnji put
, sjetit ću se da me čeka još četrdeset i devet
I tako u nedogled.
mnoštvo jesenskih pusa za vas lijepi moji:*****
- 20:44 -
Komentari (24) - Isprintaj - #
subota, 30.07.2011.
gramatika hrvatskog jezika
U trenu smo osjetili otkucaje
Spremili ih daleko pod ormar i kao izgubljenu bateriju
Odgurnuli daleko, nek se nađe,
Kad budemo čistili.
I nakon te ljubavi ostade energija.
Ostade sat koji kuca za neke neispunjene sate,
Sporo otkucava tvoje dane i ljubi tvoje uši ironijom
Pijeska.
Ostadu nedorečene misli,
Neizrečeni bijes i tek pokoji osmijeh dobrote.
Ostade pjesma nepodnošljiva za uho i film
Sarkastično dobar za nas.
I ostadosmo mi nakon te ljubavi.
Ostadoh ja i ostadoše ti.
Nakon toga udarila sam po bubnju i odlučila svoje pjesme
Oblikovati prirodom.
Ljepotom leptira osjetih sebe
I započeh nezapočeto.
Aoristima se gubim u imperfektu,
A perfekt tek postade prezent.
Pa tako i naučismo sve to.
Jer kondicionalom našeg uma zapovjedismo sebi da je imperativ
Ići dalje.
I doista je bilo tako.
Sa pola čaše krenusmo u puninu dubina
Zaronismo u ljeto i
Napisasmo gomilu riječi bez smisla.
A opet znali smo da će svi naći taj smisao, na ovaj način.
Jer um koji biva podražen, reagira umjesto nas,
Mi postadosmo figure perfekta
Trudeći se ne postati marionete života.
baš sam vam načrčkala danas, ali eto da me ne zaboravite
tražim inspiraciju:))
puse od ljetne vaše*
- 22:06 -
Komentari (26) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 23.05.2011.
šum šum šum bez suza šum
Skokom u prošlost,
Otkrili smo nekoliko ispisanih kopija sreće.
Mi, kojima uvijek započinjem ove pjesme koje kraja nemaju.
Povezala sam se sa mjestom svoje ljepote i davno udahnula već izdisani zrak.
U kutu sobe za igračke, bila je lutka bačena, cikalam zaboravljena
Mimoza zapaljena.
I ljepotom njenog uma otkrili smo kako stvoriti novi atom sreće,
A ja sam već odavno znala kako te atome pretvoriti u molekule.
Ma nije bilo suza, nije bilo odslušanih pjesma,
Dalekih miomirisa, slatkih uspomena,
Ničeg nije više bilo.
Sjedeći na molu svoga srca, radoznalo sam mahala u budućnost,
Tupim pogledom podarena, odjednom osjetih impuls kako žustro kruži mojim tijelom.
I tada, već napola mrtva,
Krenem pisati stihove.
I svakom željom sam bila sve bliže svom cilju.
Automatski ću ažurirati prošlost,
Povezati se sa mjestom svoje sadašnjosti
I okovima uhvatiti budućnost.
I ponovno kod broja 3,
Stavljamo simbol,
Zaboravljenih dana,
Pišemo romane drugih ljudi,
I dajemo sebi za pravo,
Da iako ne znamo voljeti,
Usuđujemo se pokušati.
Dohvatit ću oblake pogleda i sjetno
Ih ubaciti u srce tvoje ljepote.
Jer napokon roman koji smo napisali,
Samo je početak priče
Bez kraja.
A ja uzimam sebi za pravo, reći
Da je ova pjesma kraj,
Pa makar i jednog poglavlja.
Skokom u prošlost,
Otkrili smo nekoliko ispisanih kopija sreće
I zapalili ih osmijehom rastanka.
Vaša*
- 09:33 -
Komentari (23) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 25.04.2011.
Kuc, kuc
Pogledom u sjeni, dotaknuo si moje oči
I neprestano ih vukao iz one dvije rupe koje smo zvali osmijeh.
Dopustio si mi da odsjednem na mjestima koja su me u mislima znala jako prestrašiti,
Ali uz tvoju ruku tada je sve bilo moguće.
Čak i ona daleka pisma kojima bih vječito zazivala svog boga bila su
Suviše terećena prošlošću da bi ih uzimali k sebi.
Svojom rukom prelazio si preko mojega tijela,
Zaustavljajući se na mjestima na kojima bih ja laganim uzdahom
Davala do znanja da želim to što želiš i ti.
Shvatili smo da imamo iste želje,
Želje kojima bi zakrpali ta dva uništena srca,
Davno povrijeđena nekom suviše surovom ljubavi.
Htjeli smo samo trenutak, kojima bi vrijeme pokratilo sve one nazivnike sreće
Trenutak u kojima bi se ja na zadnjem sjedištu tvoga srebrnoga leptira
Izgubila u mislima o budućnosti.
Poput balona u kojem smo sjedili, dodirivala su se naša srca.
I ništa izvan nije bilo bitno.
I moram priznati čak niti sreća koju toliko obožavamo,
Nije bila prisutna.
Nije bilo leptirića, padanja u nesvijest, gorčine u trbuhu,
Bila je samo noć.
Noć koja nas je prekrivala svakoga puta prilikom našeg susreta.
I čak tada osjećala bih se odraslijom za svaki trenutak.
I ne, nisu to bila doba naših života,
Niti je to bila tuga koju bih vječito provlačila kroz pjesme dok
Se ne bi pojavio novi princ.
Bilo je to jedno jedino mjesto,
Za sekundu od gradske vreve udaljeno
Skriveno, tako dobro tempirano,
Napravljeno za zavođenje ovih mojih okusnih pupoljaka,
Za zavođenje jagodica na mojim prstima,
Mjesto gdje bi mi rekao da imam lijepe oči,
Makar samo sjedili u mraku.
Znam da smo znali da neće funkcionirati,
Jer se brojevi broje.
I svakim brojem, bili smo sve udaljeniji.
Ali nekako,
Te večeri, taj sjaj u mom srcu,
Uzdah na tvome licu,
Bili su dovoljni,
Da zakrpamo ova dva oronula svijeta.
I odista jesmo.
Izgleda da nam sada preostaje samo
Od rođendana pa do rođendana.
Dalje znaš, ne?
Sretan Uskrs, lijepi moji.
Sto pusa vam ostavljam.
Vaša*
- 12:05 -
Komentari (26) - Isprintaj - #
petak, 04.02.2011.
dišem.
Sreća je kapala kao miris tek zaboravljene ljubavi.
I donosila sam si slobodu.
Slobodu i samostalnost kojom bih si dala do znanja da sam ja zapravo ja sama.
Uhvatio me osmijeh,
Zarobio moje avete prošlosti i omogućio mi da dišem.
Da, taj osmijeh.
I riječi kojima bih opisala svoje osjećaje toliko su nepodnošljivo nove.
Često kažemo nikad više.
Pitanje je mislimo li to zaista.
Ja ne mislim.
Moje nikad više upravo se pretvorilo u ponovno,
I zato sam sretna.
Otkrivam nove tajne, nove tuge, nove poljupce
I sretna sam.
Tuga me vuče k sebi, ali ja sam sretna.
I srećom obasjavam ovaj svoj kutak.
Već dugo sunce nije svanulo, i sada konačno jest.
Otkucajima srca mjerim sreću i znam,
O znam da je opet tu.
Moj stranac me konačno pronašao
I svakoga puta me pronalazi ponovno.
Tko zna možda je on taj koji će ovu kulu osvojiti ciglu po ciglu.
Ako i nije, znajte da ću mu dopustiti makar pogled na sporedni ulaz.
Jer sreća zna boljeti.
Ali slatkoća te boli daleko je savršenija od one prijašnje.
Otpuštam te vraže iz svoje duše i dajem ti da letiš.
Jer teret kojim bih se tješila, teret kojim bih si davala do znanja tko sam,
Teret koji m definirao je daleko.
Sada vidim samo svijet oko sebe.
I srećem zelene oči u dalekom svijetu mašte.
Da, te zelene oči me osvajaju.
Nažalost, moje savršenstvo je postalo klišej.
Ali klišeje svi volimo.
Čak i onda kada znamo da nisu naši,
Čak i nakon onog nikad više.
Udari nas,
Kada najmanje očekujemo.
Tko još kaže da se isplati čekati?
Vaša*
- 22:00 -
Komentari (33) - Isprintaj - #
subota, 30.10.2010.
jedna brzinska..
Razotkrivena mašta,
utapkala je svoje stope u naša srca.
I omogućila nam posljednji udisaj daljine.
Posljednji poljubac pogleda i jedan zbogom.
Sreća u našim srcima tapkala je polako prema planini.
A mi ostadosmo sami, ogoljeni i napušteni.
I sad ja krećem dalje, na nov put kao i uvijek.
tko zna čije srce će sad kucati zajedno sa mojim.
Još uvijek se tražim,
a toliko je vremena prošlo.
Katkad osjećam da stojim na mjestu
i jednostavno se ne mičem.
Isti osjećaji, događaji, trenuci...
A preobrata ni za lijek.
umjetnošću pobjeđujem svijest i sada samo
čekam.
Vaša*
- 20:42 -
Komentari (29) - Isprintaj - #
četvrtak, 23.09.2010.
pomorcu plavih očiju.
Bilo je to jednog dugog kolovoškog jutra.
Onog jutra kada bi sve brige bile odmaknute samo jednim pogledom kroz prozor.
A na prozoru, zelene planine, drveća puna savršenih listića i zrak kao izmišljen.
Nebo je toga dana bilo tužno, a vjetar koji je odnosio sve naše želje
Bio je toliko grub da bismo se sklanjali pri svakom novom zapuhu.
Te noći bio si kraj mene u mislima i srce mi je poskakivalo pri svakoj pomisli
Na ono da bi se nešto moglo dogoditi, nešto što će nas promijeniti.
I sad dok ti pišem ovu pjesmu, prisjećam se tvoga glasa, razgovora dugih
O temama koje su ionako završene, zaključene i pokopane duboko u svijetu mašte,
Prisjećam se tvog pogleda, tvojih sneno plavih očiju i dima koji smo te noći djelili.
Naša meditacija ostat će našom tajnom, pomorče i čak kad se otisneš u daleku pučinu,
Na dalek put, pouzdam se u tvoja sjećanja na mene.
Toga jutra donio si mi snijeg usred kolovoškog dana i čak tada smatrala sam te
Čarobnjakom. Sve riječi upućene meni bile su kao igra, ispreplitale su se u našim očima
I odbijale o naša srca.
Bilo je lijepo željeti taj dan i te večeri kad si spontano ugrijao moje hladne ruke,
Bilo je lijepo osjetiti te na mojoj koži.
Čak niti kiša koja je dopustila da se rastanemo i zadržimo sebe htjela je da
Ponesemo kući bar jedan od mnogih dodira.
I znali smo oboje da godine predstavljaju nešto nedodirljivo i da je ljubav
Tek daleka riječ u našem odnosu.
Ali te večeri sam voljela tvoj glas, tvoj pogled i tvoj dodir.
Čak i tvoj smijeh sam voljela.
Bila je to jedna ljetna večer puna aure mene i tebe.
I zamišljali smo slike koje su mogle biti.
A nikada nismo znali, da je ono što je ljeto ostavilo nama
Bio samo kratki poljubac pod budnim pogledom tvojih plavih očiju.
I polagano ti pustih ruku i otisnuh se na svoju pučinu, daleku i toliko
Stvarniju od tvoje.
Teško je bilo ostaviti polovicu duše, ili bar tebe kojim sam te smatrala svojim.
Iza zavoja okruženih ogromnim planinama zelenila, izgubih se u cesti i odvojih se od tebe.
I znam da srest ćemo se opet, skoro.
I osjetit ćemo ono što nam je nedopušteno, neprimjereno.
I znat ćemo da ništa nije naše, osim onog dodira, poljupca i duge kolovoške noći.
Vaša**
- 09:41 -
Komentari (22) - Isprintaj - #
subota, 21.08.2010.
čovjekova milina
Bilo je tako lijepo voljeti slobodu,
upravljati njome i dopuštati joj da diše zajedno sa mnom.
Odjednom osjetih divan miris velebitskoga cvijeća,
i ono me digne daleko, tamo su me čekala mjesta u kojima bih
nježno ispunjavala svaki redak svoga života.
I tko zna kakve avanture čekaju ovu personu.
I da usudim se nazvati se tako,
jer baš poput leptira moja unutrašnjost
lebdi nad svijetlom mi budućnosti.
Okušat ću se u lovu same sebe i trijumfalno si dopustiti
okret za 180 stupnjeva koji će u daljini pjevati manjinu moga srca.
Granica koju upravo prelazim je ona prekretnica
i ne vraćam se.
Od sada idem samo naprijed.
Jer budućnost je ta koja nas čini osobama, a prošlost je samo priprema za taj suludi strah pred nama.
Korak po korak doći ćemo daleko, dok trčeći stižemo samo na mjesta koja bježe dalje od nas.
Pa tako krenimo na put oko svijeta.
Neka mi budemo naš hir za cijeli život.
Hvala ti, H.
Tu sam, idem opet, mislim na vas, kad god sam tu posjetim vas i ostavljam trag u srcu.
Pusa od mene
Vaša*
- 21:39 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
četvrtak, 15.07.2010.
životna radost
Svake noći sanjam o novome svijetu.
O budućnosti bez prijevare,
o ljubavi bez razočaranja,
o sreći bez cijene,
o ljudima bez tuge.
U mome svijetu, koji si tako lijepo upriličim,
jako je lijepo.
Čak ni tuga koju bismo nekoć voljeli posjetiti, nije mogla ući.
Doduše, lagala bih vam kada bih rekla da nije pokušala.
Htjela je proći kroz nezahvalna srca do gladnih usta preko slijepih očiju.
I katkad, kad bi zvijezde sjale na nekom drugom nebu, ušla bi
i proširila se poput nesreće koja brzo zadesi sve preživjele.
Uvijek bismo je uspjeli istjerati.
Na način zaljubljenika u sreću i prijatelja koji žele.
U mome svijetu, bio je vaš odabranik u vašem zagrljaju
i nitko više u onim dugim, kišnim, usamljenim noćima nije grlio topao jastuk,
nitko nije gledao u zvijezde sam.
Sve one svađe koje bi nas danima nastojale mučiti, one neprospavane noći zbog
jednog zato što bile su nezamislive.
Silni odlasci u muzeje, kina, na izložbe bili su baš onakvima kakvima ste ih željele,
a svi oni propali ručkovi, nedobivene pohvale i zaboravljene uvrede
jednostavno bi stajale tamo poput znaka „zabranjeno pušenje“.
Znaka kojeg su svi poštovali, ne bi li, pukim prkosom dobili veliku kaznu.
Bili biste vi i on, život u dvoje.
Doduše, mnogima se takav život ne bi svidio.
Svi bismo tražili probleme, a ne bi ih bilo.
Svi bismo htjeli nešto prokopati, saznati, nešto zamjeriti ili razbiti.
Tražili smo ono čovječno u nama.
I tako u mome svijetu, drage moje dame,
vi biste birale ples, a oni bi plesali.
Krasne dvorane pune zlatnih ukrasa razvezanih uzduž cijelog našeg horizonta,
glasna glazba popraćena ugodnom bukom sitnih razgovora,
stolice ukrašene najboljim baršunom, zidovi obasjani najdivnijim tapetama, a pod
kao stvoren za ples, klizili bismo tim svježe ulaštenim tepihom zlata.
O, da, bio je to moj mali svijet.
Svijet u koji bi malčice zaronila svake večeri prije sna.
I osjetila knjigu koju taj svijet piše za mene.
Naravno, čim bi se probudila,
ne bi me čekale sjajne dvorane, niti savršeni dani,
ne bi to bio savršen ručak, savršen posao,savršena djeca, ne bi
me dočekao čak niti cvijet.
I znate, ne bih se razočarala.
Dočekao bi me moj vjerni suputnik , osoba pokraj koje se budim, koja me
trpi svakoga dana, koja gleda u sve moje mane i još uvijek ih voli,
onaj koji me gleda bez šminke, koji me miluje bez savršene odjeće,
koji želi mene zauvijek, onaj koji se smije sa mnom i plače sa mnom.
Da, baš taj.
Znate na koga mislim, drage moje dame.
I katkad, mislim da je lijepo sanjati.
No svakoga jutra, ustanem sretna jer shvatim da živim svoj san.
Čak i kad je loše, čak i kad nejde, kad pomislim da ne mogu više, da mi ne možemo više.
Imamo taj cvijet koji pomirišimo i shvatimo da je to miris koji želimo osjećati svako jutro,
do kraja naših života.
Gotovo poput čokolade, samo još puno bolje.
Tu sam, tu sam, tu sam. Užasno sam bezobrazna i zločesta, znam. Nema me i nema isprika kojima bih vam to nadoknadila. Nadam se duljem ostanku, ali čitam vas i pratim vas i mislim na vas i ako itko poželi neki razgovor, imam i mail za vas. Lijepo vas pozdravljam, nemojte mi se prekuhat :)
Vaša*
- 19:14 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
petak, 23.04.2010.
Pismo budućnosti.
Nisam nikada zapravo znala što je potrebno da zauvijek zatvorimo jedno poglavlje života. U nekim slučajevima bila bi to povratna sitnica, nešto što bismo htjeli maknuti iz naših života pod svaku cijenu. Ponekad bio bi to zadnji pogled, zadnji poljubac, zadnji osmijeh, zadnji zagrljaj. Naravno, ne nastojim opovrgnuti činjenicu da uspomene ostaju vječno u nama. One nam omogućuju da stvaramo sebe kao osobu i da uspijemo bar jednom u životu osjećati ljubav. Čak noću, sjela bih mu u krilo i razmišljala o budućnosti. a vjerujte, te misli su najtmurnije. U mom slučaju je to ili jedna ili druga strana, ili loše ili dobro. Jednoga dana, sjeli smo na aleju prošlih vremena. U daljini svirao je zvuk i sreća je titrala u našim srcima.
Ja bih pričala i planirala budućnost, a ti bi gledao u daljinu, pa u mene. I zajedno bismo šetali ulicama grada, alejama mira i cestama nemira. I našim beskonačnim razgovorima nikada ne bi bilo kraja. Međutim, ono što je visjelo u zraku bile su riječi. Riječi, nedovoljno upakirane, nedovoljno izrečene i tako malo vremena. Htjeli smo biti budućnost, a svjetlosni trenutak učinio nas je prošlošću. Patetičnim osmijesima uvjeravao bi me u dobrotu svoga srca, a ja sam oduvijek znala koga ljubim. Sada,sjedim u trenutku samoće i odgovaram samoj sebi. I tek pronalazim riječi koje su dovoljno dobre da bismo ih znali izgovoriti. Tamo, na zadnjoj polici moga ormara, tamo gdje nastaju note i stvaraju se elementi, tamo gdje glazba kreće na dug put do naših srdašca pronašla sam kraj svoga poglavlja. Bio je tako jasan, tako čisto jasan. sjedio je gore godinama tuge, prekriven sitnom prašinom koje se nemoguće riješiti. I ono što bih godinama tražila, godinama istraživala i sretno voljela, nestalo je pokretom jedne ruke.
Još uvijek se pitate što bi kraj mogao biti? Odgađam završnu točku na i jer možda doleti neki znak poput perca na moj dlan. Odgađam jer me tuga privikla na sebe, jer sam postala prokleti mazohist koji traži d aga se kažnjava za nešto nepočinjeno. a tuga je to doista činila.
Pišem ti ovo pismo zaborava da bih krenula na novo poglavlje, da bih zaboravila ono odavno rečeno i da bih ponovno voljela. I otkrila sam recept života na krilima jedne note koja mi dopre do uha. Dubok, tup zvuk, zvuk koji starinski štih proširiše mojim srcem, otkriva mi novi osmijeh. Osmijeh dopuštenja. Prodisala sam.
Nisam nikada zapravo znala što je potrebno da zauvijek zatvorimo jedno poglavlje života.
I u taj čas iz gramofona u kutu moga ormara, miran glas moje budućnosti reče: C.Collodi Pinocchio. I bi tako. Riješih se stare uspomene zauvijek. Uzeh ploču i raspolovim je na dva djela. I počnem živjeti.
Ako se pitate kakav je to kraj i kako on mijenja cijelo poglavlje. Neću vam reći.
Neka to ostane moja i vaša tajna. Tajna koju ćete vi morati, svatko od vas otkriti na svoj način i pronaći kraj svoga poglavlja.
Nešto prozno od mene, nešto što me danas uhvatilo i napisah vam. Ispričate mi svoju priču?
Vaša*
- 20:26 -
Komentari (40) - Isprintaj - #
